Slavni koktel koji je svima poznat, a nitko ga ne voli raditi. Od 100 barmena 90 će vam reći da ne vole raditi Irish Coffee. Razlog je možda da u današnje vrijeme taj napitak više i nije tako popularan kako je nekada bio i nove generacije barmena nisu toliko upoznate s njim.
Povijesni je pothvat započeo u noći 10. studenog 1952. godine. Jack Koeppler, vlasnik Buena Viste u San Franciscu, izazvao je internacionalnog putopisca Stantona Delaplanea da mu pomogne izmijeniti primamljivu „Irish Coffee“, serviranu na aerodromu Shannon u Irskoj. zaintrigirani Stan je prihvatio Jackovu pozivnicu nakon čega su odmah počeli s eksperimentiranjem oko recepta. Ubrzo su naišli na dva velika problema; okus „nije bio posve dobar“ i krema (šlag) „nije plutala“.
Stanove su nade tonule poput kreme, no Jack se nije predavao. Namjeravao je slijeditit nedostižan eliksir sa gotovo religijskim prizvukom pa makar morao hodočastiti u prekomorski aerodrom Shannon. Kada se Jack vratio, eksperimentiranje se nastavilo. Napokon, savršen okus irskog viskija bio je odabran. Problem sa šlagom preuzeo je tadašnji gradonačelnik San Francisca, istaknuti vlasnik mljekare. Otkriveno je da kada šlag sazrije 48 sati i dostigne konzistentnost, plutat će poput labuda na površini Jakovog i Stanovog posebnog napitka.
Napokon uspjeh! Sa svladanim receptom, kristalno jasan, savršeno odmjeren, pravilno zagrijan pehar određen je kao prikladna mjera. Ubrzo se slava Buena Vistine Irish Coffee proširila zemljom. Danas se priprema jednako slasna mješavina i taj okus još uvijek nosi nešto kozmopolitansko Buena Visti.
Prvotni kreator, dakako iz Irske, bio je Joseph Sheridan koji je radio u luci Foynes, predkursoru zračnoj luci Shannon u zapadnom dijelu Irske. On je jedne zime 1940-ih godina američkim putnicima u kavu dodao viski kako bi ih ugrijao. Kada su putnici pitali je li im bila servirana brazilska kava, Sheridan im je odgovorio da im je bila poslužena irska kava. Po definiciji, Irish Coffee (irska kava, ili izvorno Caife Gaelach) je koktel od kave, irskog viskija i šećera, pomiješanih, sa polutekučem šlagom na vrhu. Napitak se pije kroz kremasti šlag. Originalni recept eksplicitno podrazumijeva samo netučeni šlag.
Općenito su to bili putnici i trgovci preko kojih je Europa uopće čula za crni napitak. Navodno je prvi Europljanin koji je obavijestio svoje o kavi bio njemački doktor Leonhart Rauwolf. U svojim pismima nazvao je kavu „Chaube“. Gianfrancesco Morosini iz Venecije poslao je pismo 1585. godine u svoju domovinu iz Istanbula i javio da Turci piju crnu vodu koju kuhaju od jednog zrna, koju zovu „cavee“. Papa Clemens VIII., koji je umro 1605. godine, je krstio kavu jer je njome bio toliko oduševljen.
Centar trgovine kave brzo je postala Jemenska luka u gradu Mokka. Brodovima su zrna transportirali u Suez i dalje na devama (karavane) do Aleksandrije u Egipatu, gdje su čekali francuski i venecijski trgovci da je prebace na svoje brodove i preko Adrije prodaju u svojoj domovini. Kava je postala važna sirovina koja je bila čvrsto u rukama arapskog svijeta. Arapi su držali monopol kave i to su bogatstvo dobro čuvali. Svaka bobica koja je napuštala zemlju morala je biti umočena u vrelu vodu kako sjemenke ne bi rasle negdje drugdje. Mnogo je Europljana gubilo glave pokušavajući švercati sjemenke ili biljku. Naravno da su Europljani uporno pokušavali srušiti taj monopol.
Prvom kojem je uspjelo ukrasti sjemenke bio je švercer Baba Budan, koji si je navodno sedam sjemenci zavezao oko trbuha i odnio u južnu Indiju, gdje ih je uspješno posadio.
Godine 1616. uspjeli su Nizozemci ukrasti jedno stablo kave i odnijeti ga u Nizozemsku te odande u svoje kolonije. Time je monopol Arapa bio urušen. Do 1700. godine stigla su stabla na nizozemskim brodovima preko Malabar do Jave i kasnije do Sumatre, Celeba, Timora, Balija i drugih otoka pod nizozemskom zastavom. Od tada su Nizozemci i Arapi zajedno vladali tržištem kave. Mokka i Java postale su glavne luke.
Europska elita otkriva kavu
Francuski kralj organizirao je turske zabave. Gosti su se maskirali i pili kavu. Dok su jedni hvalili kavu kao zdravi napitak, drugi su je pokušavali povezati s lošim kriterijima. Pasqua Rosee otvorio je 1652. godine prvu kavanu u Londonu i tvrdio da kava pomaže s probavom, glavoboljom i drugim teškoćama. S druge su strane vinari oko Marseillesa plaćali doktore da šire vijest o tome kako je kava nezdrava. No ipak, Europljani su bili željni kave. Godine 1645. prva kavana u Europi otvorena je u Veneciji, 1686. godine bilo je kavana i u Parizu, od kojih još uvijek postoji „Cafe Procope“. Sa svojim kristalnim lusterima, ogledalima postala je primjer svim ostalim europskim kavanama. Već su tada postajale razne metode kuhanja kave. U Parizu su kavu filtrirali kroz pamučne krpe, što je dovelo do slabije (vodenastije) kave od one kakvu se pili Arapi. Osim toga, prvi se put pilo kavu s mlijekom i šećerom.
Kava kreće u cijeli svijet
Trgovanje s kavom sve je više raslo. Još su uvijek Nizozemci i Arapi držali monopol. No, i druge su nacije htjele svoj dio kolača. U „Jardin de Plantes“ nacionalnom francuskom vrtu živjelo je jedno stablo kave koje je nizozemski kralj 1714. godine poklonio francuskom kralju. Gabriel de Clieu, francuski mornar, pisao je kako je jednu sadnicu te biljke uspio švercati na svoj brod i krenuo prema Karibima. Tijekom vožnje su preživjeli napad pirata, oluje i nekoliko mjeseci dugu bonacu. Ono male vode što je ostalo oduzeo je svom osoblju i podijelio je s biljkom i uspio je na kraju posaditi u Martiniqueu. Velik dio današnjih biljaka u Južnoj Americi potječu od te biljke.
Nizozemci i Arapi sada više nisu bili jedini producenti kave. Francuzi su se požurili izraditi što više plantaža u svojim kolonijama. Ali, i Portugalci su htjeli posaditi kavu u svojoj koloniji Brazilu, no nisu imali priliku doći do sjemenke. Prilike je tek bilo kada je portugalski guverner Francisco de Mello Palheta bio pozvan kao sudac za jedan pravni slučaj između guvernera Frencha i Dutcha Guayana. Tom prilikom je Francisco uspio zavesti ženu francuskog guvernera koja mu se za oproštaj zahvalila s bundom. U bundu je sakrila punu šaku sjemenja. Tako je počela priča o kavi u Brazilu.
Priča o širenju kave cijelim svijetom ne bi bila kompletna kada ne bismo spominuli mučni život robova koji su bili zaduženi za sađenje, berbe i obrade. Stotine tisuća robova bilo je oteto iz Afrike kako bi radili pod neljudskim uvjetima na plantažama velikih sila. Jedan francuski putnik je u 18. stoljeću spomenuo kako su Karibe iselili kako bi dobili mjesta za sađenje šećera i kave i kako su Afriku iselili da ih odnesu na Karibe da tamo rade. 1791. godine revoltiraju robovi na plantažama Haitija. To je bila jedina uspješna revolucija te epohe. Robovi su uspjeli zaustaviti radoveza 12 godina. To je bitno jer je do tada francuska kolonija Haiti bila glavna regija za proizvodnju kave. Haiti je producirao gotovo polovinu svjetskog tržišta kave uz iskorištavanja 480 000 robova. Haiti se nikada nije vratio na tu poziciju.
Danas se svugdje može kupiti coffee to go, no prije stotinu je godina to bilo nezamislivo dok se je jedan pastir čudio svojim preaktivnim kozama.
Danas nam je kava tako naravna da uopće ne razmišljamo kako je stigla do nas. Prije nego što smo mogli uživati u crnom napitku, kava je morala proći dugi put oko svijeta. Od Afrike, kroz arapski svijet, preko Južne Amerike i Azije, preko Venecije, Pariza, Beča i Detroita, svako je mjesto za sebe bilo važna stanica u puzlama današnje kulture kave.
Ova je povijesna priča o kulturi kave povezana mitologijama i legendama koje nastaju uvijek kada su avantura i egzotika u igri, a kod kave valjda kao ni kod jedne druge namirnice.
Sve je počelo u Africi, u jednoj regiji koja je i danas opet poznata po vrhunskoj kavi i koja se smije zvati najstarijom zemljom kave Arabike: Etiopija, točnije regija Kaffa, čije ime najvjerojatnije nema veze s nazivom coffee, Kaffee, kava. Domaćini tog područja na granici Arabije i afričkog svijeta, poznati su pod nazivom Abessinier i šire legendu o otkriću kave od generacije do generacije. Skoro sve te legende vrte se oko jedne vrste stoke koja jede njima nepoznate bobice. Priča je više-manje svima poznata.
Kako god je kava otkrivena, sigurno je da je njezino uzbuđivajuće djelovanje već u 9. stoljeću našlo svoje korisnike. Da će voćno meso bobice biti jednog dana onaj dio koji se baca i da će zrno kave koje je u stvari koštica tog voća biti objekt strasti, tada si još nitko nije mogao zamisliti.
Znanje o kavi se brzo širilo. U 10. stoljeću prvi put je pismeno spominje arapski doktor Rhazes. Tako nije bilo čudno da su ljudi počeli istraživati različite načine iskorištavanja djelovanja tih čarobnih bobica. Na početku su se bobice mljele i umiješale u životinjsku mast i potom služile kao obrok. Najbitnija ideja iz današnje perspektive je valjda ta da je netko došao na ideju preliti bobice vrućom vodom i tako složiti neku vrstu napitka. Tko je došao na ideju koristiti zrna umjesto cijele bobice i njih pržiti, danas se ne zna i samo se nagađa. Najvjerojatnije su bobice nekome pale u vatru i taj miris koji se širio se tako sviđao da je sljedeći put namjerno išao pržiti bobice ili zrna. U svakom je slučaju to bilo jako davno. Navodno su arheolozi prije nekog vremena pronašli u Julfaru jedno prženo zrno kave u sloju zemlje iz 12. stoljeća. Time bi pržena kava bila stara 900 godina!
Kava stiže u arapski svijet
Zbog pozicije Absessinije, jugozapadno od Arabije i zbog prometnog trgovanja među nomadima, bilo je samo pitanje vremena kada će i muslimani čuti za kavu. Od 1450. do 1600. godine kava je osvojila arapski svijet. Oko 1500. godine kava je osvojila Meku, Medinu, Siriju, Aden i Kairo. Godine 1554. kava je stigla u Tursku. Fratari su profitirali od kave jer sada su mogli ostati budni cijelu noć i moliti. Važnost kave je rasla i u kućanstvima. Rituali gostoljubiteljstva postali su nezamislivi bez kave. Arapi su počeli saditi kavu, čak u brdima Jemena, izgradili umjetno navodnjavanje. Nazvali su napitak „kahwah“, što je opisalo „vino“ koje je muslimanima bilo zabranjeno. Bogati su građani u svojim kućama izgradili prostorije koje su bile namijenjene isključivo ceremoniji ispijanja kave. No, i manje bogati nisu trebali živjeti bez kave. Svugdje se na ulicama prodavala svježa kava na standovima. Tako su u 15. stoljeću nastale takozvane „kaveh kanes“, kavane, mjesta za komunikaciju. Godine 1554. prva je kavana otvorila svoja vrata u Konstantinopolu. U Turskoj se žena mogla zakonski razvesti od svog supruga ako joj nije dao da pije kavu.
za stolom u kafeteriji koja je i brijačnica i kockarnica dakle cijeli svijet sjedim na turskoj kavi s francuskim kraljem Lujom XIV. (prvi esspreso aparat bit će izumljen tek za dvjesto godina, pa eto, pijem crnku). šutim i gledam kroz dim kako mi raste ogroman crveni rep sličan Lujevom dok se on hvali kako je ono njegovo nizozemsko drvce kave bilo mama milionima stabala kave u Americi i širom svijeta. u kutu sedam aristokrata mirno kartaju ombre i pijuckaju kavu iz šalica bez rukohvata. tek tu i tamo izmile im tanki gujinji jezici obloženi debelim smeđim talogom. nešto bliže našem stolu sve grbaviji koptski redovnici mumljaju nad šalicama, a arapski liječnici raspravljaju jel bolja coffea arabica ili coffea robusta. baš kad sam Luju natuknula pospanija nego prije da mi je više zlo od te dokone navike i kako neću više nikada popiti ni jednu jedinu ulazi otkrivatelj kofeina, doktor Sylvestre Doufour. ispravlja me nestrpljivo još izdaleka draga, ne nikako naziv kava, ili nutmeg, već arapsko vino. to ti je izvorni, zbog fermentacije. zaobilazi napučeni stol za gatanje iz taloga i sjeda k nama. konobar mu žurno donosi prirodni naranča juice pa ispriča kako je jučer na svojoj prvoj kavi bedasti papa Klement VII kavu pred svima krstio u kršćansko piće. svi otpijaju gutljaj crnke i smiju se. ja napokon zgazim nogom zmijicu pod stolom i ustajem platit račun jer Luj nikad nema za kavu. mislim si kako su je samo pametni trgovci vinima i limunadama iz Italije nazvali vražjim napitkom
Dorta Jagić
Dorta Jagić rođena je 6.11.1974. u Sinju. Diplomirala je filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, piše poeziju, kratku prozu, dramske tekstove i kazališne kritike, a bavi se i kazališnom pedagogijom i režijom. Objavila je knjige pjesama Plahta preko glave (1999.), Tamagochi mi je umro na rukama (2001.), Đavo i usidjelica (2003.), Kvadratura duge (2007.), dramu Kalodont (2003.), i priče Kičma (2009.).
Iz prvog je doživljaja pjesme lako zaključiti da je Dorta poznavatelj kave, njene povijesti i karakteristika, a možda i strastveni kavoljubac. U svoje slobodne stihove smjestila je vlastitu osobu i kralja Luja XVI. (velikog obožavatelja crne kave koji je istu za vrijeme svoje vladavine pokušao uzgojiti u Francuskoj izgradivši za nju i prve staklenike!) za stol u kafeteriji koja je i brijačnica i kockarnica, a ulazi i otkrivatelj kofeina, doktor Sylvestre Doufour (prema nekima je otkrivatelj kofeina iz 19. stoljeća bio zapravo kemičar iz Hamburga, Friedlieb Ferdinand Runge, no autorica navodi Doufoura koji se u ponekim teorijama također javlja kao otkrivatelj kofeina još u 17. stoljeću).Okupljeno se društvo zabavlja pričom o tome kako je bedasti papa Klement VII kavu pred svima krstio u kršćansko piće, dok književnica „zaključuje“ pjesmu navodom o razmišljanju o kavi kao vražjem napitku, kakvim su je nazvali pametni trgovci vinima i limunadama iz Italije. Jer doista, trgovci vinima i limunadama u Italiji u 17. su stoljeću nazivali kavu vražjim pićem upravo zbog toga što su uvidjeli moć kave kao prijetnje njihovom trgovanju. Rezultat tog straha bila je molba ondašnjem papi Klementu VII. za izdavanje ukaza za osuđivanje kave. No, suprotno očekivanjima trgovaca, papa je pod dojmom odličnog okusa kave krstio istu kršćanskim pićem.
Povijesni je pothvat započeo u noći 10. studenog 1952. godine. Jack Koeppler, vlasnik Buena Viste u San Franciscu, izazvao je internacionalnog putopisca Stantona Delaplanea da mu pomogne izmijeniti primamljivu „Irish Coffee“, serviranu na aerodromu Shannon u Irskoj. zaintrigirani Stan je prihvatio Jackovu pozivnicu nakon čega su odmah počeli s eksperimentiranjem oko recepta. Ubrzo su naišli na dva velika problema; okus „nije bio posve dobar“ i krema (šlag) „nije plutala“.
