Europljani su otkrili crno blago.

Općenito su to bili putnici i trgovci preko kojih je Europa uopće čula za crni napitak. Navodno je prvi Europljanin koji je obavijestio svoje o kavi bio njemački doktor Leonhart Rauwolf. U svojim pismima nazvao je kavu „Chaube“. Gianfrancesco Morosini iz Venecije poslao je pismo 1585. godine u svoju domovinu iz Istanbula i javio da Turci piju crnu vodu koju kuhaju od jednog zrna, koju zovu „cavee“. Papa Clemens VIII., koji je umro 1605. godine, je krstio kavu jer je njome bio toliko oduševljen.

Centar trgovine kave brzo je postala Jemenska luka u gradu Mokka. Brodovima su zrna transportirali u Suez i dalje na devama (karavane) do Aleksandrije u Egipatu, gdje su čekali francuski i venecijski trgovci da je prebace na svoje brodove i preko Adrije prodaju u svojoj domovini. Kava je postala važna sirovina koja je bila čvrsto u rukama arapskog svijeta. Arapi su držali monopol kave i to su bogatstvo dobro čuvali. Svaka bobica koja je napuštala zemlju morala je biti umočena u vrelu vodu kako sjemenke ne bi rasle negdje drugdje. Mnogo je Europljana gubilo glave pokušavajući švercati sjemenke ili biljku. Naravno da su Europljani uporno pokušavali srušiti taj monopol.

Prvom kojem je uspjelo ukrasti sjemenke bio je švercer Baba Budan, koji si je navodno sedam sjemenci zavezao oko trbuha i odnio u južnu Indiju, gdje ih je uspješno posadio.

Godine 1616. uspjeli su Nizozemci ukrasti jedno stablo kave i odnijeti ga u Nizozemsku te odande u svoje kolonije. Time je monopol Arapa bio urušen. Do 1700. godine stigla su stabla na nizozemskim brodovima preko Malabar do Jave i kasnije do Sumatre, Celeba, Timora, Balija i drugih otoka pod nizozemskom zastavom. Od tada su Nizozemci i Arapi zajedno vladali tržištem kave. Mokka i Java postale su glavne luke.

Europska elita otkriva kavu

Francuski kralj organizirao je turske zabave. Gosti su se maskirali i pili kavu. Dok su jedni hvalili kavu kao zdravi napitak, drugi su je pokušavali povezati s lošim kriterijima. Pasqua Rosee otvorio je 1652. godine prvu kavanu u Londonu i tvrdio da kava pomaže s probavom, glavoboljom i drugim teškoćama. S druge su strane vinari oko Marseillesa plaćali doktore da šire vijest o tome kako je kava nezdrava. No ipak, Europljani su bili željni kave. Godine 1645. prva kavana u Europi otvorena je u Veneciji, 1686. godine bilo je kavana i u Parizu, od kojih još uvijek postoji „Cafe Procope“. Sa svojim kristalnim lusterima, ogledalima postala je primjer svim ostalim europskim kavanama. Već su tada postajale razne metode kuhanja kave. U Parizu su kavu filtrirali kroz pamučne krpe, što je dovelo do slabije (vodenastije) kave od one kakvu se pili Arapi. Osim toga, prvi se put pilo kavu s mlijekom i šećerom.

Kava kreće u cijeli svijet

Trgovanje s kavom sve je više raslo. Još su uvijek Nizozemci i Arapi držali monopol. No, i druge su nacije htjele svoj dio kolača. U „Jardin de Plantes“ nacionalnom francuskom vrtu živjelo je jedno stablo kave koje je nizozemski kralj 1714. godine poklonio francuskom kralju. Gabriel de Clieu, francuski mornar, pisao je kako je jednu sadnicu te biljke uspio švercati na svoj brod i krenuo prema Karibima. Tijekom vožnje su preživjeli napad pirata, oluje i nekoliko mjeseci dugu bonacu. Ono male vode što je ostalo oduzeo je svom osoblju i podijelio je s biljkom i uspio je na kraju posaditi u Martiniqueu. Velik dio današnjih biljaka u Južnoj Americi potječu od te biljke.

Nizozemci i Arapi sada više nisu bili jedini producenti kave. Francuzi su se požurili izraditi što više plantaža u svojim kolonijama. Ali, i Portugalci su htjeli posaditi kavu u svojoj koloniji Brazilu, no nisu imali priliku doći do sjemenke. Prilike je tek bilo kada je portugalski guverner Francisco de Mello Palheta bio pozvan kao sudac za jedan pravni slučaj između guvernera Frencha i Dutcha Guayana. Tom prilikom je Francisco uspio zavesti ženu francuskog guvernera koja mu se za oproštaj zahvalila s bundom. U bundu je sakrila punu šaku sjemenja. Tako je počela priča o kavi u Brazilu.

Priča o širenju kave cijelim svijetom ne bi bila kompletna kada ne bismo spominuli mučni život robova koji su bili zaduženi za sađenje, berbe i obrade. Stotine tisuća robova bilo je oteto iz Afrike kako bi radili pod neljudskim uvjetima na plantažama velikih sila. Jedan francuski putnik je u 18. stoljeću spomenuo kako su Karibe iselili kako bi dobili mjesta za sađenje šećera i kave i kako su Afriku iselili da ih odnesu na Karibe da tamo rade. 1791. godine revoltiraju robovi na plantažama Haitija. To je bila jedina uspješna revolucija te epohe. Robovi su uspjeli zaustaviti radoveza 12 godina. To je bitno jer je do tada francuska kolonija Haiti bila glavna regija za proizvodnju kave. Haiti je producirao gotovo polovinu svjetskog tržišta kave uz iskorištavanja 480 000 robova. Haiti se nikada nije vratio na tu poziciju.

Rast tržišta kave više se nije mogao zaustaviti.

Nastavlja se….