Nedavno mi je u lokal došao jedan potrošač kave mlađe generacije i pitao me je li naša kava certificirana: Bio kava, fair trade ili kako već, jer to je danas jako važno! To me potaklo da malo razmotrim svoje mišljenje o certifikatima i kritikama koje bi možda trebalo uzeti u obzir.
Za prodaju bio-robe, od 1. srpnja 2012. obavezan je novi bio-certifikat za cijelu Europsku uniju.
Biološki uzgojene namirnice sve su traženije. Kao potrošač često se pitate: “Što je to Bio?“, ili možda još važnije: “Je li taj proizvod zbilja Bio?”
Što je to uopće bio? Po definiciji Europske komisije, biološka poljoprivreda, dakle biološke namirnice, jesu “poljoprivredni sustav koji potrošača opskrbljuje svježim, aromatičnim i autentičnim namirnicama, pri čemu se poštuju ciklusi života i prirode”.
Bio kava zvuči dobro i kvalitetno!
Bio kava zvuči jako dobro, no što to znači u praksi? Primjerice, višegodišnji urodi kao uvjet za efektivno korištenje lokalnih resursa, zabrana korištenja kemijskih sintetskih pesticida i gnojiva, zatim vrlo skromna uporaba životinjskih antibiotika ili bilo kakvih drugih dodatnih tvari itd.
Nadalje, upravo ljubitelji kave moraju znati da bio-zrna ne dolaze iz Europe, iako bi takvi standardi morali vrijediti i za neeuropske države, kao npr. i za banane. Tako se uzgoj Bio kave mora držati načela dugotrajnosti i ekološke neškodljivosti i prihvatljivosti. Prema tome, uzgoj kave ne smije biti nekakva razaračka intervencija u prirodu ili ekosustav, nego mora biti u skladu s prirodnim mogućnostima. Cilj je održavati zemlju dugotrajno plodnom i očuvati primarni proizvod. Farmeri smiju rabiti samo prirodna gnojiva, nikako kemijska. I, dakako, sve bez pesticida.
Uzmite u obzir od kuda kava dolazi
No sada se trebamo zapitati koje države uopće uzgajaju kavu? Doznat ćete da su to uglavnom jako siromašne zemlje. Meni se zato postavlja pitanje:
“Pa što bi npr. etiopska kava trebala biti nego bio-kava? Oni su toliko siromašni da nemaju novaca ni za vodu, a kamoli za kemijske pesticide ili gnojivo”.
U njih se kava proizvodi na istome mjestu, a da svoju prirodu nisu ugrozili niti uništili, i to stotinama godina prije naših certifikata. Samo mi zapadnjaci uspijevamo uništiti sve i svašta u žeđi za još većim kapitalom. A sada ćemo upravo mi zapadnjaci nadgledati njih i certificirajući odrediti je li njihov proizvod doista Bio. I još ćemo im to debelo naplatiti, jer certificiranje košta. Ali ne brinite se, na kraju ćemo si mi zapadnjaci u svojim velikim trgovačkim lancima te novce vratiti dvostruko, jer ima kupaca koji na kavi traže upravo Bio-certifikat.
Certificiranje košta samo farmera
Kako sam već rekao, certifikati koštaju, cijeli sistem košta, tako da svaki farmer koji bi htio bio-certifikat mora ponajprije potpisati ugovor s domaćom kontrolnom jedinicom. Zatim dolazi prva kontrola i nakon toga certifikat. Nadalje, moramo znati da propisi Europske komisije traže da je najmanje 95% proizvoda iz ekološkog uzgoja. A što je s ostalih 5%? Ni potrošnja vode za uzgoj proizvoda nigdje nije regulirana. No jasno je da rajčica iz Španjolske troši mnogo više vode nego iz Brandenburga (Njemačka).
Naravno, europski bio-certifikat jest velik napredak, jer daje barem nekakvu orijentaciju! A možda je i korak natrag, jer je prije pedeset godina ionako sve bilo biološko. U svakom slučaju, bio-certifikat postao je važan argument pri kupnji, tako da i veliki lanci na policama drže bio-proizvode. Doduše, što se tiče kave, u mnogim slučajevima ne rabe se pesticidi, što je bolje i za ekosustav i za ljude, jer ne moraju raditi udišući u otrovnim oblacima. S druge strane, poredani i po normama obrezani grmovi ne znače ništa dok se tlo rabi kao monokultura; jer to nije prirodno. Tek kada stablo kave može biti i stablo u šumi, tek tada možemo govoriti o prirodnom i ekološkom sustavu; no to je rijedak slučaj. To ne znači da su kave koje ne rastu u šumi loše, samo, molim vas, nemojte nas “farbati” s certifikatima.
Zašto odbiti Bio certificiranje za kavu?
Tako su i pripadnici naroda Kogi s kolumbijskoga planinskog lanca Sierra Nevada de Santa Marta kategorično odbili certificiranje svoje kave. Oni su shvatili da je Bio kava čisto tiskanje novaca. Oni sami znaju kako najbolje ekološki živjeti, jer je to jedno od najvažnijih načela njihove kulture. Ja se slažem s njihovom argumentacijom. Oni koji su odgovorni za globalno zatopljenje i za to što se s njihovih planina topi snijeg, sada bi ih htjeli certificirati, naravno za novce.
Ima tu i drugih certifikata. UTZ certifikat osnovala je 2002. jedna nizozemska neprofitna organizacija koja se reklamira da odgovorno proizvodi za čovjeka i prirodu. Na prvi pogled, sa svojim standardima jako sliče bio ili fair trade certifikatu. Ali ima i nekih razlika. Na primjer, u UTZ-u je regulirano da pesticidi moraju biti svedeni na “minimum”. No minimum je daleko od bio!
Aktualizirano: UTZ i Rain Forest Alliance su se spojili 2018. godine da imaju veći utjecaj!
Tko pije fair trade kavu, pomaže tome da svakim gutljajem svijet bude mrvicu bolji. Ili?
Ideja zvuči odlično. Tko dâ nekoliko lipa više, malo će pomoći nekom farmeru, negdje na ovom svijetu, koji baca teške vreće kave na kamion ili bere bobice s grma.
No problem je, kako je to nedavno opet pokazalo jedno istraživanje što ga je proveo University of London, u tome što uvjeti rada pomoćnih radnika nisu ništa bolji. Štoviše, pokazalo se da su plaće za pomoćne radnike na certificiranim farmama čaja, cvijeća i kave niže nego na necertificiranima. B. Mueller, jedan od najodgovornijih na istraživanju, rekao je da fair trade nije uspio zadovoljiti svojim standardima.
Nadalje kritizira to što radnici na certificiranim plantažama često nemaju pristup bolnicama, školama ni sanitarijama, iako se sve to financira iz sistema fair trade, jer mali farmeri dobivaju novce upravo za to. Prema istraživanju, riječ je o malverzaciji tih novaca.
Ciljevi sustava fair trade jesu: zajamčeni minimalac za kilogram kave koji je neovisan od svjetske tržišne cijene, socijalne premije, djelomično plaćanje predujma, dugoročni trgovački odnosi i fokusiranje na male poduzetnike. S druge strane, postoje troškovi certificiranja. Licenca se mora platiti svake tri godine. Nadzor je svake godine.
Pogledajte kako je novac podijeljen u 2011. godini: 2% za školovanje, 2% za zdravstvo, 3% za okoliš, 8% za društvo, 9% za ostalo, 27% isplaćivanje novaca članovima i 49% za održavanje organizacije Fair Trade.
Mogla bi se dati kritika da minimalna cijene kave nije dovoljan podražaj za poboljšanje kvalitete. Istina je da ona čuva proizvođače od pada cijene na burzi i time nudi mogućnost planiranja, no slabo animira u poboljšavanju sađenja, branja i obrade. Sustav nije dovoljno transparentan do posljednje razine. Potrošač podržava projekt, ali nema nikakav utjecaj na raspodjelu sredstava.
No ipak treba priznati da je fair trade pokrenuo velike procese.
Režiser Donatien Lemaître snimio je dokumentarac u suradnji s organizacijom Fairtrade. Primijetio je da se u nekim segmentima situacija pomalo čak i popravlja. Tako si je npr. jedna meksička obitelj mogla nadograditi kuhinju. Možda se čini da to nije nešto posebno, no obitelj više nije morala udisati otrovne kemikalije s kojima su dotad radili u vlastitoj kuhinji. Mnogi roditelji šalju svoju djecu na školovanje kako bi već sljedeća generacija živjela nešto bolje, no sve to ide presporo, mišljenja je Lemaître.
Razumijevanje oznake Fair trade ili Bio kava, čini se veoma jednostavnim. Smatramo da time kupujemo bolje radne uvjete, ali ne znamo da oni uglavnom vrijede samo za male proizvođače. Primjerice, u Dominikanskoj Republici subvencionirani mali proizvođači zapošljavaju pomoćne radnike za branje iz Haitija koji nemaju ništa od regulacije fair trade; što se obično ne spominje. Oni žive u lošim uvjetima, slabo zarađuju, a nemaju ni vizu. Nadalje, ne spominje se da sve više profitiraju veliki proizvođači banana koji imaju više stotina radnika, pod izgovorom da mali proizvođači ne mogu zadovoljiti potražnju. No, cilj bi regulacije fair trade trebao biti poticanje malih, a ne pomaganje velikima da se obogate još više. Usto se može primijetiti da Fairtrade International, sa sjedištem u Bonnu, sve više uspostavlja partnerstva s multinacionalnim tvrtkama, što je paradoks. Idejni začetnici Frans van der Hoff i Nico Roozen osnovali su oznaku upravo zato da bi osudili metode međunarodnih korporacija koje svojim špekulacijama na burzi uništavaju male poduzetnike.
Možemo zaključiti da iako regulacija fair trade nije savršena, ipak je krenula u dobrom smjeru dajući nam određene informacije o našem čaju, kavi ili bananama koje se proizvode na drugom kraju svijeta. O drugim pak proizvodima ne znamo baš ništa. Možda je upravo zato fair trade bolja opcija. Ili nije?
Rain Forest Alliance?
McDONALD’S već jedno vrijeme pokušava promijenit imidž i sugerira fair i bio. Tako najdraži neprijatelj ekološke scene nudi sada RA kavu. Ali i taj certifikat ima svoje kritičare. RA certifikat obeća fair trade i ekološku uzgojenu kavu. Kritičari poput Claudia Brueck iz TransFair smatraju da taj certifikat ništa od toga ne garantira. Ra stoji financijski jako blizu industriji i navodno se ne drži internacionalno dogovorenih kriterija, nego više postavlja svoje vlastite, koje opet nisu transparentne. Tako RA svojim uzgajivačima ne garantira niti minimalnih cijena otkupa niti minimalan iznos rada. Znanstvenici Oxforda smatraju RA kao jeftini način za velike korporacije (Tchibo, Chiquita, Kraft Foods, Nestlé ) kao kozmetiku za imidž. Mogućnost za spektakularni PR-efekt.
