Japanska priča o kavi
Tko do sada nije znao, možda će se jako iznenaditi kada čuje da je Japan jedan od najvećih svjetskih potrošača kave. Začuđujuće, uzmemo li u obzir da je njihova ozbiljna konzumacija započela tek u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. S obzirom na to, nedostaju im stotine godine u svjetskoj kulturi kave. Priča koja je krenula u Etiopiji, koja se širila u arapski svijet i kasnije se nastavila u Europi te preko svjetskih trgovačkih putova na američki kontinent nigdje ne spominje Japan. Japanci su tako gledajući novi u svijetu kave.
No iako su Japanci po konzumaciji po stanovniku tek na 39. mjestu s 3,2 kg godišnje potrošnje po glavi, Japan je danas 3. najveći uvoznik kave na svijetu nakon SAD-a i Njemačke. Japanci uvoze 440 000 tona kave godišnje, što znači da kupuju 7 % od godišnjeg svjetskog uroda. Rezultat je to 50 godina pametnog marketinga i utjecaja zapadnoga svijeta.
Kao i druge azijske nacije, Japanci su prvi put upoznali crni napitak oko 1800. godine preko nizozemskih trgovaca, no pored čajeva kava u toj zemlji nije bila prihvaćena sve do 1960-ih. Odmah nakon kraja embarga 1949. godine kava je polako pronašla svoj put na tržište. Na početku 1960-ih uvoz kave uključivao je oko 15 000 tona godišnje prema današnjih 440 000 tona. To je porast od 3000 % u 50 godina. Ogromna razlika, zar ne? Šteta što nismo kupili dionice.
Razloga za takav rast zasigurno ima mnogo, ali pojednostavljeno rečeno, postojao je ogroman interes za svime sa zapada, pogotovo nakon Drugoga svjetskoga rata i time povezanim ogromnim investicijama na tržištu.
Prvi revolucionarni potez bio je 1965. godine kada je Japan prvi u svijetu proizvodio kavu u limenci pod imenom „Mira Coffee“. Potražnja je ipak brzo pala nakon što je prošao prvi val euforije. Četiri godine kasnije tvrtka UCC Ueshima Coffee Co, koju se smatra pionirom kave u limenkama, krenula je sa svojim proizvodom za mase. Ostalo je povijest.
Iako je koncept limenka bio veliki hit, nije to bio jedini razlog za porast konzumacije. Godine 1973. stigao je na tržište prvi vending aparat za vruće i hladne napitke. U kombinaciji s novčićem od 100 yena koji se proizvodio od 1967.godine, vending aparati postali su ogromne tržište.
„Ready-to-drink“ proizvodi time su postali zaslužni za uspjeh kave. Zanimljivo je da su u toj velikoj zemlji punoj kulture, tradicije i rituala upravo brze kave i „to go“ kultura proslavile kavu.
Usporedimo li to s povijesnom pričom kave koja je osvojila cijeli svijet, onda je to upravo obrnuto prema afričkim ili arapskim ceremonijama, prvim pokušajima filtriranja i kasnijoj tehnološkoj revoluciji espresso aparata.
Tek su se 1980. godine počele u velikom broju otvarati kavane ili bolje rečeno coffee shopovi. Tada ja lanac „Doutor Coffee“ otvorio svoj prvi shop i time pokrenuo današnju kulturu kave u Japanu. Još uvijek se oporavljajući od Drugoga svjetskoga rata, Japanci su svu svoju radnu energiju upotrijebili za reanimaciju svoje ekonomije. Kako je opće poznato da Japanci rade 25 sati dnevno, barem se tako čini. Vrijeme za sjedenje u kafićima i razgovori u trajanju od dva sata luksuz su koji si oni nisu dopustili. U takvoj su situaciji coffee shopovi bili isključivo benzinske postaje za osobnu energiju. Tako je model „Doutor Coffee“ bio uzor ugostiteljskoj ponudi u Japanu, sve do 1990. kada je Starbucks ušao na tržište sa svojim „third place“ modelom – kafićima koji izgledaju kao dnevna soba u kojoj se odmaraš i uživaš. Opet zanimljivo kad je upravo kod nas Starbucks sinonim za brzu kavu.
Ali Japanci ne bi bili Japanci da nema rituala i tradicije. I tako su zatvorili krug i svoju priču kada su baristi sve više krenuli cijeniti kavu i kada su počeli ručno filtrirati kavu slično svojim ritualima prelijevanjem čaja. Danas je njihova scena coffee shopova puna ponuda ručno pripremljenih kava poput „pour overa“, Syphona, Kone ili Dripa.
Njihova se priča sigurno još nastavlja…