TENEO COFFEE SHOP

ZG/Trešnjevka

Posts by: ccviljak

Ropstvo & kava

By on October 24, 2015

Povijest kave usko je povezana s kolonizacijom i ropstvom u Latinskoj Americi.

Trgovanje robovima u Africi postoji vjerojatno još od početaka prvih razvijenih kultura. Egipćani su 2000. pr. Kr. napali susjednu Nubiju i porobili zarobljene ratnike. Takva je praksa u kasnijim stoljećima bila uobičajena. Do promjene je došlo u ranom 15. st. kada su arapski trgovci otkrili da je trgovanje ljudima jako lukrativno i to posve neovisno od ratovanja. Krenuli sa u lov na ljude i u potrazi došli sve do središnjega dijela kontinenta. Ubrzo su preuzeli nadzor nad tržištima istočne Afrike i arapskog svijeta, a kasnije čak i zapadne Afrike. No na orijentu je držanje robova dokumentirano i prije 8. stoljeća. Uglavnom su se držali bijeli robovi iz istočne Europe. U 8. st. za afrički se narod situacija promijenila, bolje reći – pogoršala. Tada su Abasidi, arapska dinastija iz današnjeg Iraka, odlučili isušiti močvare na jugu svojega teritorija i namijeniti ga za poljoprivredu. Za taj su posao tražili afričke radnike koje su smatrali jačima i izdržljivijima od Europljana. Te su afričke robove zvali Zandž (arapski “zemlja crnaca”).

Godine 869. došlo je do velike pobune Zandža koja je trajala gotovo 15 godina. Toliko su se dugo Afrikanci uspjeli boriti protiv svojih arapskih vladara. Pobuna je okončana 883. kada je princ Al-Muwaffaq dao pobiti brojne robove. Nakon toga, Arapi su promijenili stav. Ni danas nije jasno je li to bilo zbog humanitarnih ili financijskih razloga, no činjenica je da otada više nije bilo mnogo plantaža na kojima su se izrabljivali afrički robovi.

No taj događaj nije umanjio potražnju za afričkim robovima. Zapravo je taj biznis tek tada procvao zbog globalne kolonizacije. Potreba za radnom snagom postala je tražena i u Europi. Svjetska trgovina robljem započela je u 16. st., i to na tri kontinenta: u Europi, Africi i Latinskoj Americi. Trgovanje u tom trokutu imalo je svoju shemu. Europljani su izvozili pamuk, nakit i oružje u Afriku gdje su ih s afričkim trgovcima ili plemenskim vođama mijenjali za robove koje bi potom odveli u Sjevernu i Južnu Ameriku gdje su ih prodavali za rad u kućanstvima ili na plantažama. Pamuk, kava i duhan izvozili su se pak natrag u Europu. Nakon Španjolaca i Portugalaca, uskoro su i Englezi, Nizozemci, Francuzi i Nijemci također naučili kako se to radi pa je u 18. stoljeću transatlantsko trgovanje robovima doseglo vrhunac.

Uzgoj kave u Brazilu prije 1888. godine

Danas je Brazil najveći proizvođač kave na svijetu. Čak 25% svjetske kave raste na plantažama São Paula, Parane, Espírita i Minas Geraisa.

Godina 1888. bila je važna za proizvodnju brazilske kave jer je tada konačno ukinuto ropstvo. No Brazil je i prije 1888. postao glavni proizvođač kave. Dotad je taj velikan proizvodio dvostruko više kave od cijele ostale Latinske Amerike. Njegov je BDP bio veći od portugalskoga, a Rio de Janeiro postao je veći od Rima ili Madrida. Već 1900. Brazil je imao najdužu željezničku prugu izvan SAD-a i Europe. Oko 1800. na brazilskim je plantažama kave (cafezal, fazenda) radilo više od sto tisuća robova. Ipak, moramo napomenuti da je veći dio robova radio na plantažama šećera. Proizvodnja šećera dominirala je sve do početka 19. stoljeća.

Ono što su za Francusku njezini dvorci, to su za Brazil plantaže kave kojima su upravljali plantažeri (cafezeiros) za vrijeme Brazilskoga Carstva (1822.-1889.). Neke su od njih već nekoliko godina otvorene za javnost. Slično kao Paradores u Španjolskoj i Portugalu, u Brazilu se te plantaže rabe kao hoteli (pousadas). Neke od tih farmi (fazenda) leže u dolini rijeke Paraíbe, središtu prve faze velike proizvodnje kave, oko dva sata vožnje od Rio de Janeira, uz čije se brežuljke kava uzgajala još 1810. Glavni krvavi posao obavljali su robovi koji su morali živjeti u uskim barakama (senzales). Osim toga, na fazendama su ispod glavne zgrade bili izgrađeni i veliki podrumi u kojima su robovi morali spavati na podu kako bi toplinom svojih tijela grijali vladare koji su stanovali iznad njih. Smrtnost djece bila je ogromna. Kako su žene morale isključivo raditi, djeca su samo smetala, pa je taj mali dio preživjelih bio prebačen u domove. Da bi se takvi uvjeti ropstva i rada mogli kontrolirati, bili su potrebni pritisci i stalno brutalno nasilje.

Od početaka kolonizacije do 1888. ropstvo je bilo legalno. Taj je trend bio suprotan onome u državama Latinske Amerike u kojima se govori španjolski, jer je ondje ropstvo bilo zabranjeno, uz iznimku Kube. Brazilski baruni razvili su drukčiji oblik ropstva od onoga u SAD-u gdje se radilo po načelu “slave breeding”, što znači da su “velikodušno” dopuštali robovima da se vjenčaju te su im ostavljali mali komadić zemlje za “subagronomiju”. U Brazilu su 70 % robova činili muškarci koje se držalo u izolaciji. Njihovo brutalno držanje bilo je stalan uzrok manjih pobuna koje nisu vodile ničemu.

U cijeloj priči o ropstvu, na plantažama se kave zbila samo jedna uspješna pobuna, no ona je promijenila tijek povijesti.

U kasnom 18. stoljeću na Haitiju se odigrala jedina uspješna robovska revolucija. Ondje su robovi 1804. osnovali prvu neovisnu državu na potkontinentu. Danas je ta karipska republika najsiromašnija država zapadne hemisfere. Prije neovisnosti, tada još kolonija Saint-Domingue, pripadala je francuskom imperiju te bila glavni plantažni sustav, iznimno važan za ekonomsko stanje Francuske. Na temelju izrabljivanja pola milijuna robova, ta je kolonija postala glavni proizvođač šećera i kave, što je u Europi i Americi bila jako tražena roba.

Kada je započela Francuska revolucija, njezine su posljedice ubrzo zahvatile i tropske francuske kolonije. U Saint-Domingueu počela je Haićanska revolucija (1791.-1804.).

Francuzi su 1789. izglasali da su svi ljudi jednaki i rođeni u slobodi, ali ipak su se protivili tome da taj status vrijedi i za robove u njihovim kolonijama. Posljedice Francuske revolucije odrazile su se na gotovo svim američkim otocima: Grenadi, Svetom Vincentu, Svetoj Luciji, Martiniku, Dominiki, Guadalupeu i Antigui. Najpoznatiju pobunu u Saint-Domingueu poveli su Toussaint Louverture i Jean-Jacques Dessalines.

Francuska Narodna skupština 1790. odlučila je da svi mulati koji u kolonijama posjeduju zemljišta i plaćaju porez, dobiju građanska prava uključujući i pravo glasa. No haićanska se administracija nije držala te direktive iz matične države, pa je nezadovoljstvo počelo ključati. Do 1790. Francuzi su još imali stanje pod kontrolom, zahvaljujući crnim dobrovoljcima, no već je godinu dana kasnije situacija eskalirala što je najzad dovelo do pobune robova. Bjelačka populacija Haitija podijelila se na one koji su htjeli poštivati zakone Francuske revolucije i one kojima su vlastiti zakoni bili draži. Nakon krvavoga rata, francuske republikanske postrojbe zajedno s tisućama naoružanih crnaca u travnju 1793. najzad su pobijedili rojalističke postrojbe u bitci kod grada Cap-Françaisa (danas Cap-Haïtien). Iste je godine ropstvo konačno zabranjeno.

S druge strane, Brazil je u 19. st. ostao politički stabilan. Jedva da je postojala želja za neovisnošću od Portugala. Strah od robovskih pobuna ubio je bilo kakvu ideju o neovisnosti. Primjer Haitija pokazao je brazilskim oligarsima koliko je rizično tražiti političku slobodu u državi robova. Čak je i portugalski kralj, u bijegu od francuskih agresora i republikanca iz vlastite države, privremeno bio prebacio svoje sjedište u Brazil gdje je tražio političku stabilnost.

Zato je i kubanska priča o kavi usko povezana s Haićanskom revolucijom i ropstvom. Naime, kako na Kubi nije bilo dovoljno radne snage, ondje su španjolski kolonisti već od 1502. izrabljivali afričke robove u svim sektorima gospodarstva. No na Kubi dugu tradiciju nemaju samo rum i cigare. Još i prije no što je kubanski rum postao izvozna zvijezda, Kuba je bila jedan od najvećih izvoznika kave. Godine 1748. postavljene su prve plantaže na jugu zemlje. Ipak, do izvoza je došlo tek mnogo kasnije. Zbog velike revolucije na Haitiju, mnogo je Francuza bilo prisiljeno napustiti tu koloniju pa je velik dio njih pobjegao upravo na Kubu kamo su sa sobom donijeli veliko iskustvo i znanje o kavi. Broj plantaža brzo je narastao. Već 1827. bilo ih je 2070. Tako je početkom 19. st. međunarodna trgovina kubanskom kavom dosegla vrhunac. Nažalost, u Kubanskom ratu za neovisnost (1895.-1898.) uništen je velik broj plantaža pa su rum i cigare zamijenile kavu kao najvažniji izvozni proizvod.

 

HOW MANY SLAVES WORKING FOR YOU?

Teneo Coffee Shop

By on September 29, 2015

Nezahvalno je pisati o vlastitome lokalu. U proteklih šest godina široj smo javnosti pokušali približiti kavu, a da nismo iskoristili potencijal vlastite stranice. Dok smo reklamirali druge, o sebi nismo napisali ni riječi. No popularnost je stranice Prava kava jako porasla pa zato sada moramo i sebi pružiti priliku da vas upoznamo s našim kafićem “Teneo Coffee Shop” koji već sedam godina marljivo otvaramo svako jutro za naše vjerne goste na Trešnjevci, koje od milja zovemo “Teneovci”.

 

O nama su pisali drugi. Evo što oni kažu:

“Dozvolite da vam predstavimo Teneo Coffee Shop, maleni “hram” kave smješten na Trešnjevačkom placu u kojem ćete se uvijek osjećati dobrodošlima i u kojem će bez obzira na zakone pušenje uvijek biti zabranjeno. Osim različitih vrsta kave i pripravaka temeljenih na njoj, u Teneo Coffee Shopu možete uživati i u voćnim sokovima i čajevima, čistom zraku i toploj i intimnoj atmosferi. Ne zaboravimo pohvaliti i cijene koje su u današnje vrijeme ekonomskoga kolapsa i više nego pristupačne. Teneo je savršeno mjesto za prave ljubitelje kave i one koji tek trebaju postati.”

Više ovdje

“I have a couple of friends who live in the neighborhood, and we call Teneo the “coffee box,” for its small, cubic shape. It’s my go-to spot for neighborhoodcoffee with a gourmet taste. Strategically situated just outside of Konzum and across the street from Tresnjevacki plac, it’s an excellent spot for a post-shopping coffee, preferably on Saturday in the late morning sun. I like this place because it’s cute, perhaps the only non-smoking coffee joint in the neighborhood (though the interior is super small, with room enough for just a few tables), it’s supremely located for people watching, and the coffee is just delicious.”

Više ovdje:

“Teneo Coffee Box is a 129-square-foot cafe full of hot, cold and iced coffee and tea options that make most other Zagreb cafés seem truly bland by comparison. Caramel Latte, White Chocolate Mocha and dozens of other concoctions are on offer; be sure to try the aptly named Tiger Chai, whose delicate spices will tingle your palate. They also offer their own home roast, which they brew freshly on the premises.”

Više ovdje:

U kratko: Teneo nije običan kafić nego kiosk, nije važna veličina, ne pušimo, mame s bebama u kolicima nas jako vole, mi volimo naše Teneovce, kažu da imamo finu kavu, nemamo WIFI, ne pijemo alkohol i ako treba gužvamo se da svi dobiju kavu!

Pratite nas i na Facebook, Foursquare i Instagram

www.teneocoffee.com

1. Zagreb Latte Art Throwdown

By on January 28, 2015

U subotu 31. siječnja u 42 Coffee Co. održat će se prvi krug natjecanja Latte Art Throwdown. U inozemstvu, gdje su popularni speciality coffee shopovi, ovakva su natjecanja uobičajna, a sada će se po prvi put održati i u Hrvatskoj!

Natjecat će se nekoliko barista iz Zagreba, kojima će tri suca ocijenjivati umijeće u crtanju na kavi.

Latte art je način pripremanja kave tako da se u nju ulijeva zagrijano mlijeko, od kojega se dobije kremasta pjena i rezultat ulijevanja bude određeni crtež na kavi. Natjecanje organiziramo u suradnji s Cafe U DvoristuExpress Bar, a sponzor natjecanja je Cogito Coffee Roasters.

Mole se  sve zainteresirane bariste iz Zagreba koje bi željeli nastupiti da se jave što prije porukom na Facebook stranici 42 Coffee Co. Natjecanje će se odvijati u tri kruga na kojem će nastupati više barista, a u finalnom, četvrtom krugu nastupit će najboljih osam.

Dođite pogledat ponajbolje bariste Zagreba na prvom Latte Art Throwdown natjecanju u Hrvatskoj i uživajte u vrhunskoj kavi. Ulaz je besplatan.

1. krug: subota 31.01.2015 u 18.00 sati u “42 Coffee Co.” – Vlaška 42,, Zagreb

Kava samuraj ili japanski barista

By on May 8, 2014

Japanska priča o kavi

Tko do sada nije znao, možda će se jako iznenaditi kada čuje da je Japan jedan od najvećih svjetskih potrošača kave. Začuđujuće, uzmemo li u obzir da je njihova ozbiljna konzumacija započela tek u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. S obzirom na to, nedostaju im stotine godine u svjetskoj kulturi kave. Priča koja je krenula u Etiopiji, koja se širila u arapski svijet i kasnije se nastavila u Europi te preko svjetskih trgovačkih putova na američki kontinent nigdje ne spominje Japan. Japanci su tako gledajući novi u svijetu kave.

No iako su Japanci po konzumaciji po stanovniku tek na 39. mjestu s 3,2 kg godišnje potrošnje po glavi, Japan je danas 3. najveći uvoznik kave na svijetu nakon SAD-a i Njemačke. Japanci uvoze 440 000 tona kave godišnje, što znači da kupuju 7 % od godišnjeg svjetskog uroda. Rezultat je to 50 godina pametnog marketinga i utjecaja zapadnoga svijeta.
Kao i druge azijske nacije, Japanci su prvi put upoznali crni napitak oko 1800. godine preko nizozemskih trgovaca, no pored čajeva kava u toj zemlji nije bila prihvaćena sve do 1960-ih. Odmah nakon kraja embarga 1949. godine kava je polako pronašla svoj put na tržište. Na početku 1960-ih uvoz kave uključivao je oko 15 000 tona godišnje prema današnjih 440 000 tona. To je porast od 3000 % u 50 godina. Ogromna razlika, zar ne? Šteta što nismo kupili dionice.
Razloga za takav rast zasigurno ima mnogo, ali pojednostavljeno rečeno, postojao je ogroman interes za svime sa zapada, pogotovo nakon Drugoga svjetskoga rata i time povezanim ogromnim investicijama na tržištu.
Prvi revolucionarni potez bio je 1965. godine kada je Japan prvi u svijetu proizvodio kavu u limenci pod imenom „Mira Coffee“. Potražnja je ipak brzo pala nakon što je prošao prvi val euforije. Četiri godine kasnije tvrtka UCC Ueshima Coffee Co, koju se smatra pionirom kave u limenkama, krenula je sa svojim proizvodom za mase. Ostalo je povijest.
Iako je koncept limenka bio veliki hit, nije to bio jedini razlog za porast konzumacije. Godine 1973. stigao je na tržište prvi vending aparat za vruće i hladne napitke. U kombinaciji s novčićem od 100 yena koji se proizvodio od 1967.godine, vending aparati postali su ogromne tržište.

„Ready-to-drink“ proizvodi time su postali zaslužni za uspjeh kave. Zanimljivo je da su u toj velikoj zemlji punoj kulture, tradicije i rituala upravo brze kave i „to go“ kultura proslavile kavu.
Usporedimo li to s povijesnom pričom kave koja je osvojila cijeli svijet, onda je to upravo obrnuto prema afričkim ili arapskim ceremonijama, prvim pokušajima filtriranja i kasnijoj tehnološkoj revoluciji espresso aparata.

Tek su se 1980. godine počele u velikom broju otvarati kavane ili bolje rečeno coffee shopovi. Tada ja lanac „Doutor Coffee“ otvorio svoj prvi shop i time pokrenuo današnju kulturu kave u Japanu. Još uvijek se oporavljajući od Drugoga svjetskoga rata, Japanci su svu svoju radnu energiju upotrijebili za reanimaciju svoje ekonomije. Kako je opće poznato da Japanci rade 25 sati dnevno, barem se tako čini. Vrijeme za sjedenje u kafićima i razgovori u trajanju od dva sata luksuz su koji si oni nisu dopustili. U takvoj su situaciji coffee shopovi bili isključivo benzinske postaje za osobnu energiju. Tako je model „Doutor Coffee“ bio uzor ugostiteljskoj ponudi u Japanu, sve do 1990. kada je Starbucks ušao na tržište sa svojim „third place“ modelom – kafićima koji izgledaju kao dnevna soba u kojoj se odmaraš i uživaš. Opet zanimljivo kad je upravo kod nas Starbucks sinonim za brzu kavu.

Ali Japanci ne bi bili Japanci da nema rituala i tradicije. I tako su zatvorili krug i svoju priču kada su baristi sve više krenuli cijeniti kavu i kada su počeli ručno filtrirati kavu slično svojim ritualima prelijevanjem čaja. Danas je njihova scena coffee shopova puna ponuda ručno pripremljenih kava poput „pour overa“, Syphona, Kone ili Dripa.

Njihova se priča sigurno još nastavlja…